EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO: Josip Broz Tito, pokojni predsednik tadasnje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije sahranjen je u Vatikanu!

Tito bez maske: Je li Broz ucenjivao papu?

__________________________________

„Zaklela se zemlja raju da se svake tajne znaju”, kaže narodna poslovica, a svakako da se to može primeniti na novu knjigu „Tito bez maske” slovenačkog publiciste Mira Simčića koju je u Srbiji objavila „Mladinska knjiga Beograd”. Knjiga, koja donosi intrigantne i u javnosti do sada nepoznate pojedinosti iz života doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza postala je u Sloveniji prvorazredni hit, a verovatno će biti prevedena na mnoge svetske jezike jer se „tajne” odnose i na mnoge poznate ličnosti iz sveta. Od Titove smrti prošlo je 30. godina, a i njegovi najbliži saradnici iz Slovenije nisu više živi (Edvard Kardelj,Stane Dolanc, Lidija Šentjurc…), pa je zato bilo „moguće” da autor knjige u Arhivu Slovenije „slučajno” pronađe kutiju sa brojem 36 i još mnoga druga dokumenta koja potvrđuju nepoznate detalje iz Titove biografije o kojima se „šuškalo”, ali niko ih nije javno iznosio. U svim delovima nekadašnje Jugoslavije ima puno ljudi koji pamte Tita i njegovo vreme i za njih će svakako biti interesantno da saznaju odgovore na pitanja kao što su da li je Tito bio grofovskog porekla, da li je tačna „teorija” da je Titu njegovu suprugu Jovanku podmetnula UDB-a, zašto se pred smrt Tito odlučio da ode u ljubljanski Klinički centar umesto da se leči u Beogradu. U knjizi se, između ostalog, putem obdukcijskog nalaza dokazuje da su se Titovi lekari tokom lečenja odlučili za pogrešne medicinske zahvate. Među zanimljivim dokumentima su Jovankina pisma koja mu je pisala dok je Tito bio u bolnici, kao i dokazi da je Broz raspolagao pouzdanim „korisnim” informacijama kojima je mogao ucenjivati i držati pod kontrolom neke od ključnih svetskih političara svog vremena, čak i samog papu Pavla VI i generalnog sekretara OUN Kurta Valdhajma. Prema rečima autora, ta kutija sadrži i dokumente za koje se može reći da predstavljaju Titov testament, njegovu poslednju volju, a u toj istoj kutiji pohranjeni su i verodostojni dokumenti koji svedoče o najčuvanijoj tajni političkog vrha bivše države – dramatičnom prekidu veze između Tita i Jovanke Broz. Autor knjige dugo je radio u spoljnopolitičkoj redakciji ljubljanskog „Dnevnika” i mariborske „Večeri”, a od 1981. do 1987. gotovo svakog ponedeljka pripremao je izveštaje sa sastanaka predsedništva Centralnog komiteta SK Slovenije. (Tanjug, Mondo)

Josip Broz Tito umro je 4. maja 1980. godini u Ljubljani. Njegovoj sahrani prisustovalo je 209 delegacija iz 127 zemalja i 38 šefova država, kao i švedski kralj Gustav XVI, norveški kralj Olaf V, prinčevi i članovi kraljevskih porodica.

____________________________

Drugarica Jovanka Broz,Titova udovica, zivi u Beogradu i ona mnogo zna o mracnom i krvavom periodu Titove komunisticke diktature. Bilo bi zanimljivo procitati njen dnevnik .Posto je drugarica Jovanka zivi svedok bilo bi korisno kada bi ona objavila svoje memoare o periodu Titove komunisticke diktature. Da bi mladi ljudi bolje razumeli period Slobine strahovlade moraju detaljno biti upoznati i sa mracnim periodom Titove komunisticke diktature! Mladi ljudi ne znaju nista o tom mracnom periodu i bilo bi interesantno kada bi drugaricu Jovanku intervjuisali na televiziji . Ona mnogo toga zna a poznate su joj i drzavne tajne iz tog perioda. Prica se da je drugarica Jovanka Broz sve zapisivala i da je vodila dnevnik.

_______________________

 

_______________

Jovanka je kapitulirala pune dvije godine prije Titove smrti, nakon čega su svi ostali kandidati za mogućeg Titova nasljednika mogli mnogo lakše disati. Sedamdesete – točnije: druga polovica sedamdesetih – bilo je čudno razdoblje u povijesti SFRJ. Naizgled mirno i siromašno važnim, još manje prijelomnim događanjima, a, zapravo, vrlo turbulentno i nekako podmuklo nemirno, obilježeno tada još uglavnom „nevidljivim“ konfliktima kojih će se pravi značaj otkriti tek nekoliko godina poslije, 80-ih. Posebno važna stavka u svemu tome bila je grčevita borba za prevlast u vrhu vladajuće, komunističke nomenklature. Sve je bilo u znaku pitanja: tko će „naslijediti“ Josipa Broza Tita nakon njegove smrti?

____________________

Da će Tito relativno skoro umrijeti, to je 1976., a još više 1977., znala svaka imalo sposobnija obavještajna služba na svijetu. A znali su to i rukovodioci SFRJ, porazmješteni na svojim funkcijama u oba savezna predsjedništva, državnom i partijskom. Tito je, objektivno, već bio vrlo star, a uz to i bolestan. A kao svaki star čovjek, on je u svojim najpoznijim godinama, na određen način, i „podjetinjio“, infantilizirao se. Afere s mladim maserkama, o kojima je postao i fizički i psihički ovisan, bile su možda najvidljivija manifestacija te infantilizacije. Rukovodioci iz Titove najneposrednije blizine to su uviđali i u sebi su se Titu, najvjerojatnije, koji put i podsmjehivali. (Onako, dok ih nitko drugi ne vidi.) Oni više i nisu bili titovci, u pravom smislu te riječi. Kad kažem „oni“, mislim prije svega na Staneta Dolanca i generala Nikolu Ljubičića, u to vrijeme najmarkantnije i najmoćnije ličnosti u vrhu SFRJ i dva najozbiljnija kandidata za Titova nasljednika (naravno, ne u doslovnom nego u pragmatičnom smislu: neki novi Tito objektivno se više nije mogao pojaviti, ali u tadašnjim kolektivnim i rotirajućim rukovodstvima, stvorenim dobrih desetak godina prije Titove smrti, netko je ipak morao voditi glavnu riječ i držati pod kontrolom državna sredstva prisile). Pravi titovci tih kasnih 70-ih bili su neki mlađi političari, koji su se tek počinjali uspinjati prema vrhu. Najpopularniji među njima bio je mladi Albanac s Kosova, „Titov omladinac“ Azem Vllasi. Ako je netko bio titovac tih godina u Jugoslaviji, među „brandiranim“ političkim rukovodiocima, onda je to bio on. Njega, međutim, vlast kao takva nije zanimala, njega je ponajprije zanimalo Titovo djelo. I Titova, tj. titovska, ideologija. Dolanc i Ljubičić bili su, s druge strane, dovoljno iskusni i prekaljeni da bi se zanosili idealima iz svoje mladosti. Oni su znali što je vlast i što znači biti na vlasti. I što znači držati vlast u svojim rukama. Kako su se i Kardelj i Bakarić iza 1976. također, zajedno s Titom, već pripremali za onaj drugi svijet, vlast je, po logici stvari, bila najbliža upravo njima dvojici, Dolancu i Ljubičiću. Ne bez razloga: osim što su bili na najvišim i najodgovornijim funkcijama u državi, njih su dvojica kontrolirali i tajne službe, civilnu (policijsku) i vojnu.

___________________

I sve bi bilo u redu da se na sceni nije pojavila – zapravo, nije se niotkud pojavila nego je tu, u samom centru događaja, igrala jednu od glavnih rola već dulje vremena – Titova supruga Jovanka. Vrlo ambiciozna žena, koja je umislila da je i ona pozvana da, nakon Titove smrti, bude jedna od stožernih političkih ličnosti u Jugoslaviji. Štoviše, da bude i državnik. Tito je već bio otpisan, ali je ona, i samo ona, mogla pomrsiti račune vladajućem dvojcu iz nomenklature i, eventualno, još nekom trećem ili četvrtom. Pitanje trenutka glasilo je: tko će koga i kada će tko koga? Ovo „kada“ zaslužuje malo potanje objašnjenje. Bilo je, naime, strahovito važno da Jovanka Broz bude detronizirana i politički uklonjena prije Titove smrti. Ako Jovanka bude „out“ prije nego što Tito umre, stvar će se moći smatrati definitivno riješenom. Jer, dogodit će se to uz Titov blagoslov i nitko u tom slučaju neće roniti suze za „poludjelom“ ženom koja je Titu radila o glavi samo da bi jednoga dana, kad on jednom zauvijek sklopi oči, došla na vlast, možda i kao neka nova (su)vladarka ili (polu)kraljica SFRJ. Ali ako Jovanka ostane u igri i nakon što Tita više ne bude – e, onda jao si ga svima ostalima, a ekipi iz Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ, s Dolancom i Ljubičićem na čelu, pogotovu! Jer, upravo je na njih dvojicu ona imala najveći pik, smatrajući da su oni ti koji njoj najviše rade o glavi. Ne radi se o tome da oni nisu Jovanku Broz mogli svrgnuti s njezina pijedestala bilo kada i uz pomoć bilo kakve prisile, uključujući i fizičku. Policija, vojska, tajne službe – sve je to bilo u njihovim rukama, Jovanka je prema svemu tome objektivno bila nemoćna. Problem je, međutim, bio u tome da ako Jovanka bude detronizirana bez Titova potpisa i blagoslova, sav odij javnosti, uključujući i međunarodnu, pada upravo na njih, tj. na sve one ili svakog onog tko bi se usudio kidisati na Jovanku upravo na takav, bezobziran, način – bez prethodne Titove suglasnosti, i mimo nje. Za Dolanca, Ljubičića i svakog, eventualnog, trećeg ili četvrtog pretendenta bilo je, dakle, važno ne samo da Jovanka ode nego i kako će ona otići. S tim se Tito na ovaj ili onaj način morao suglasiti. Još dok je živ. On je njezin odlazak morao potvrditi – i tek se u tom slučaju stvar mogla smatrati čistom. Tek tada sav odij javnosti, domaće i međunarodne, pada isključivo na nju i ni na koga drugoga. Tako je i bilo, ostvarila se upravo opcija „B“. Kao što smo opisali u prethodnim nastavcima, taj sudbonosni trenutak dogodio se u svibnju 1978., kad je Jovanka, kao nikada dotad, navalila na Tita uoči njegova (a trebalo je biti: i njezina) polaska na veliku turneju, „Put mira“, po Sovjetskom Savezu, Sjevernoj Koreji i Kini, ucjenjujući ga da na taj put ne smiju ići tri osobe iz njegova najužeg okruženja, uključujući i maserku Darijanu Grbić, koju ona, Jovanka, više nije mogla podnijeti, jer je ljubav između nje i Tita već prelazila sve granice. To je bila kap koja je prelila čašu.

____________

„Budite skromniji u svojim zahtjevima“ . Nezadovoljna svojim statusom poslije Titove smrti Jovanka se tijekom 80-ih vrlo često pismeno obraćala pojedinim članovima Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ. U jednome od odgovora Jovanki, datiranom 23. srpnja 1980., član Predsjedništva CK SKJ Dušan Dragosavac – kako piše u materijalima savezne Službe – „savetuje (Jovanku) da bude skromnija i realnija u svojim zahtevima“. Poručio joj je, vrlo konkretno: „To što Vi imate na račun društva nema niko u Jugoslaviji.“ Jovanka je, međutim, i dalje bila uporna pa se posebnim upozoravajućim pismom obratila Desetom kongresu SUBNOR-a Jugoslavije (9. lipnja 1986.), a ubrzo zatim, 22. lipnja 1986., i delegatima 13. kongresa SKJ. Osobno je na dan održavanja Kongresa došla u beogradski „Sava-centar“, gdje je Kongres održan, i svoje pismo uručila Dimčetu Belovskom, sekretaru Predsjedništva CK SKJ.

______________

Kako mi je to, kao jedan od najneposrednijih svjedoka, posvjedočio i tadašnji Titov osobni liječnik, dr. Aleksandar Matunović, Jovankina je ucjena glasila: „Ili ona (maserka) ili ja!“ Titov je odgovor glasio: „I ti i one (zamjenica je u množini jer je Tito imao i drugu, ali nešto povučeniju maserku, Radojku Grbić). Na kraju je, kao što znamo, ispalo: „Ti ne, ali one da!“ Ali krivac za takav ishod bila je sama Jovanka, jer je ona bila ta koja je Tita ucjenjivala. Matunović čak tvrdi – što je zaključak koji se ne može direktno iščitati iz dokumenta Službe za zaštitu ustavnog poretka SFRJ naslovljenog „Neprihvatljivo i destruktivno ponašanje i delovanje Jovanke Broz“, nastalog u ožujku 1987. – da je nakon te najveće i posljednje svađe s Titom Jovanka, zapravo, sama otišla u izolaciju, tj. da je nitko nije formalno potjerao. Bilo kako bilo, Jovanka je kapitulirala pune dvije godine prije Titove smrti, nakon čega su svi ostali kandidati za mogućeg Titova nasljednika (u bilo kojem obliku i opsegu) mogli mnogo lakše disati.

_________________

No, to nije bio kraj priče. Kraj priče nije čak bila ni sama Titova smrt. Jer, ostao je nerazjašnjen i neriješen još jedan, vrlo velik problem: komu će pripasti Titovo materijalno i svako drugo nasljeće? I ovdje je, kao i toliko puta dosad, pretendent br. 1 bilo, ako možemo tako reći, njezino veličanstvo – „kraljica Jovanka“. I ovaj put, ponovno, trebalo ju je u tome spriječiti. Ako ne milom – onda silom. Toj temi posvećeno je deveto poglavlje dokumenta Službe Predsjedništva SFRJ koji predstavljamo u Globusu – poglavlje pod naslovom „Ponašanje i delovanje Jovanke Broz posle smrti Predsednika Republike“. Na početku tog poglavlja piše da je „Predsedništvo SFRJ…, neposredno posle smrti Predsednika Republike, obrazovalo posebnu komisiju sa zadatkom da izvrši pečaćenje kasa, radnih stolova i prostorija u Rezidenciji Predsednika Republike u Užičkoj 15″, ubrzo nakon čega je formirana još jedna komisija, „sa zadatkom da, uz prisustvo Jovanke Broz, pregleda i pohrani dokumente i pisane materijale iz kasa, radnih stolova i prostorija u Rezidenciji Predsednika Republike u Užičkoj 15″. Potonjoj se komisiji, međutim, Jovanka Broz otvoreno suprotstavila. Kako piše u dokumentu, „Jovanka Broz je nastojala da odloži početak rada Komisije uz napomenu: ‘dok ona najpre ne izvrši izvestan izbor’, jer ona svoje materijale ne može dati na uvid Komisiji, obrazlažući da je to u stvari njen stan i da ona ima veliku ličnu poštu, dodavši da se pregled privatnih prostorija vrši samo u slučajevima ‘ako je neko osuđen na robiju’ itd.“. U Rezimeu o radu Komisije, datiranom 11. lipnja 1980. (mjesec dana nakon Titove sahrane), koji je, kako je u dokumentu navedeno, „potpisala Jovanka Broz“, „kaže se da Komisija nije izuzimala materijal iz prostorija koje je koristila Jovanka Broz osim materijala koje je ona stavila na raspolaganje Komisiji. Taj materijal se ‘nalazio spakovan u sanducima, paketima i kovertama’…“ Jovanka Broz, drugim riječima, državnoj je Komisiji rekla „Ne!“, nakon čega je predsjednik Komisije, inače potpredsjednik SIV-a Vajo Skendžić, u svojoj bilješci od 9. srpnja 1980., „predložio… da se prema Jovanki Broz preduzmu odgovarajuće mere“. Skendžićev je prijedlog Predsjedništvo SFRJ prihvatilo pa je „u skladu s ovim zahtevom Predsedništva SFRJ, savezni sekretar za unutrašnje poslove obrazovao… grupu (komisiju) sastavljenu od stručnih radnika Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sa zadatkom da, u slučaju da Jovanka Broz odbije da Komisiji Predsedništva SFRJ preda ključeve od kasa i prostorija u Rezidenciji Predsednika Republike koje poseduje, u njenom prisustvu izvrši stručno otvaranje brava na kasama i prostorijama“.

________________

Dan „D“ dogodio se 10. srpnja 1980. Toga dana Jovanka je pred stručnjacima iz savezne policije morala kapitulirati. Kako piše u dokumentu: „Komisija stručnih radnika SSUP došla je… u Rezidenciju Predsednika Republike u Užičkoj 15 i tamo se, pre svega zbog teškoća koje je izazivala Jovanka Broz, zadržala relativno dugo (od 10 do 20 časova toga dana)… Pošto je Jovanka Broz i pored traženja odbila da Komisiji Predsedništva SFRJ preda ključeve koji se kod nje nalaze, grupa stručnih radnika SSUP je, u prisustvu Jovanke Broz, izvršila stručno otvaranje kasa, radnih stolova i prostorija u Rezidenciji Predsednika Republike.“ Slično su se, usput da kažemo, provele još tri komisije vodećih državnih tijela SFRJ, od kojih je jednu formiralo Savezno izvršno vijeće, za zadatkom „da izvrši popis stvari i drugih vrednosti koje se nalaze u Rezidenciji Predsednika Republike u Užičkoj 15 u Beogradu, a koje predstavljaju ličnu svojinu Predsednika Republike’“. Sve je te komisije Jovanka Broz doživjela kao svoje najveće neprijatelje, o čemu u izvještaju Službe Predsjedništva SFRJ piše: „Jovanka Broz je izrazila veliko nezadovoljstvo u vezi sa radom državnih komisija koje su radile na popisu dokumenata i stvari u rezidencijama Predsednika Republike. Tom prilikom je iznela da je, nakon komisije koja je zapečatila prostorije, došla grupa od oko 8 ljudi (‘verovatno iz policije’) koja je vršila pritisak na nju, provalila vrata i čeličnu kasu u njenoj kancelariji, preturili i pobacali ‘sve po sobi’ i ‘pobrali’ sve njene stvari za koje ni ‘sada ne zna gde su’. Tvrdi da su joj, na njeno traženje da joj pokažu nalog za pretres prostorija, pokazali samo službenu legitimaciju, a ne ‘zvanični akt za pretres’“. Pritom je Jovanka, navodi se dalje u dokumentu, „postupak sa njenim ličnim stvarima nazvala… ‘varvarskim’, dok je za pukovnika Luku Perišića, koji je bio prisutan za vreme rada Komisije, rekla da je ‘običan lopov koga smo Tito i ja više puta isterivali zbog sitnih krađa’“. U dokumentu se, štoviše, citira i Informacija SSUP-a od 8. siječnja 1987., u kojoj piše da je rad spomenutih državnih komisija Jovanka Broz „ocenila kao ‘tešku policijsku provalu u njene intimne prostorije, kao terorizam i bezakonje naručeno od najvišeg rukovodstva zemlje’. Napominje se da je u nekim kazivanjima u vezi s tim Jovanka Broz iznosila da je i fizički maltretirana, što ne odgovara istini, i da je o ovome upoznala širok krug svojih poznanika.“

____________

U ime Predsjedništva CK SKJ – kao što smo već napisali u glavnom dijelu teksta – s Jovankom je razgovarao sekretar dotičnoga Predsjedništva Radiša Gačić. Osim što mu se tom prigodom potužila na izgled njezine nove, netom izgrađene kuće za stanovanje u Užičkoj 21 (nazvavši je „staklenim kavezom za životinju“), Jovanka je Gačiću priopćila i mnoge druge stvari, o čemu u izvještaju Službe Predsjedništva SFRJ, uz ostalo, piše: „U vezi sa iseljenjem iz Užičke 15 izrazila je svoju ogorčenost, uz tvrdnju da to nije bila Rezidencija Predsednika Republike, već ‘njen i Titov dom’. Iznela je niz primedbi na uslove stanovanja u Ulici Bulevar oktobarske revolucije 75, ističući da se radi o staroj kući; da ona koristi samo njen deo, a drugi je ‘pod ključem’; da se kuća ne održava kako bi trebalo. Posebno se žali na poslugu u kući, ističe da ona sama obavlja kućne poslove – od kuvanja do pranja kupatila… Na pitanje zašto se nije odlučila ni za jednu od šest podignutih kuća (što je bila aktualna opcija prije nego što se počeo graditi objekt u Užičkoj 21 – op. aut.), odgovorila je da to nije tačno, da bi se zatim korigovala i rekla da su sve te kuće nefunkcionalne, stare i oronule…“ Nadalje, „u delu razgovora u kome se govorilo o ‘odnosu prema njoj’, Jovanka Broz je nervozno i žustrije reagovala, uz podizanje tona i bacanja rukavica na sto… i iznela svoje uverenje da iza toga stoje određene ličnosti iz najvišeg državnog rukovodstva koje nastoje da je diskvalifikuju, pri čemu je više puta spomenula Nikolu Ljubičića, ne birajući mnogo reči. Tom prilikom je spomenula i Staneta Dolanca, a dala je i jednu svoju opštu ocenu da su stari kadrovi iz rukovodstva želeli da potisnu Tita i da su oni krivi za sadašnju situaciju u zemlji…“ Jovanka je tom prigodom naglasila da bi „o tome jednog dana mogla i knjigu da napiše“!

_____________

No, sve je to ipak bila mila majka prema – kako piše u materijalu savezne Službe – „ponašanju i delovanju Jovanke Broz u vezi sa rešavanjem njenih statusnih pitanja“. To je tek bio triler! Predsjedništvo SFRJ najprije je Jovanki odredilo mirovinu „u visini mesečnog ličnog dohotka najvišeg funkcionera Skupštine SFRJ“, s čime se Jovanka nije složila. Ona je „odbila da primi Odluku Saveznog izvršnog veća o utvrđivanju visine penzije i njenoj valorizaciji“, uz obrazloženje „da je njoj, kao supruzi Predsednika Republike, trebalo penziju odrediti od plate Predsednika Republike, ‘jer je Tito primao platu kao i svaki radnik, svakog meseca’, i da bi iznos njene penzije trebao biti takav da se njom ‘mogu podmiriti svi neophodni troškovi i izdaci’, jer ona mora ‘sve iznova početi’.“ Potpredsjednik SIV-a Dragoljub Stavrev, koji je oko tih pitanja komunicirao s Jovankom Broz, bio je konsterniran takvim njezinim ponašanjem, to prije što bi, kako je izjavio analitičarima Službe Predsjedništva SFRJ, Jovanka „prilikom ocenjivanja svoje materijalne situacije trebala imati u vidu da je posebnom odlukom rešeno da se iz sredstava budžeta Federacije pokrivaju troškovi njenog stanovanja u zgradi u Bulevaru Oktobarske revolucije 75 (kuća u koju je Jovanka smještena nakon „deložacije“ iz Rezidencije u Užičkoj 15 – op. aut.), kao i druge pogodnosti koje uživa“.

_________

No, Jovanka je „doneto rešenje… nazvala ‘svinjarijom’, ističući zašto se i na nju ne primenjuje zakon ‘koji važi za sve udovice u ovoj zemlji’. Pritom je isticala: ‘Ako je tačna verzija o postojanju bračnog sukoba između Tita i mene koja je ranije širena, zašto bi se sad to kažnjavalo, jer se takvi sukobi nigde u svetu ne kažnjavaju.’ Istakla je da je odluka da joj se penzija ne određuje od plate Predsednika Republike doneta zato što je to ‘mač sa dve oštrice – bilo da se ne želi kazati kolika je stvarno bila Titova plata, kako se ne bi stvorio utisak da je Tito za života uvek mogao da uzme koliko je hteo para – bilo zato što se ne želi meni udovoljiti, jer ja znam mnoge stvari, pa se i na ovaj način kažnjavam’.“ Još je veća zavrzlama nastala u vezi s pitanjem smještaja Jovanke Broz – posebice u trenutku kad je državno i političko rukovodstvo SFRJ donijelo odluku (ozakonjenu 1982.), kako piše u dokumentu, „da se uredi istorijsko-memorijalni kompleks ‘Josip Broz Tito’ i da u njegov sastav uđu svi objekti u krugu Muzeja ’25. maj’ i Užičke br. 15, uključujući i Rezidenciju Predsednika Republike“. Prevedeno na najobičniji jezik, to je značilo da Jovanka mora ići van. Odnosno – citat iz materijala Službe – „da se iseli iz službene rezidencije Predsednika Republike u Užičkoj br. 15 i da se smesti u posebnu zgradu koja joj bude ponuđena“. Istina – i to bitno ublažava ovu mjeru – „na istoj sednici, Predsedništvo SFRJ je takođe odlučilo da se troškovi stanovanja Jovanke Broz (stanarina, struja, voda, telefon i sl.) pokrivaju iz budžeta Federacije i da se za opsluživanje Jovanke Broz na teret istih sredstava obezbedi tehničko osoblje: kuvarica, vozač sa kolima i pratilac“. Jovanki je, ujedno, „ponuđena mogućnost smeštaja u vilu u Bulevaru Oktobarske revolucije br. 75 za stalno, ili za privremeno, ukoliko joj to ne bi odgovaralo kao trajno rešenje“. Ne treba biti previše dalekovidan da bi se pretpostavilo – kao što se doista i dogodilo – da „Jovanka Broz nije prihvatila data objašnjenja i ponude, već je tražila da ostane u prostorijama Rezidencije koje ona koristi, sve dok ne budu završeni svi radovi na uređenju Memorijalnog centra, ističući da ona u tome može mnogo pomoći, da ona jedino zna poreklo predmeta i gde se šta nalazi, te da je ‘pre svega njoj stalo da sve bude rađeno kako treba i kako je drug Tito zaslužio’“. S druge strane, smatrala je „da je vila koja joj se nudi za nju prevelika, da to za nju ne može biti trajno rešenje i da zato i ne prihvata preselenje u tu vilu“ (objektivno, bila je to uistinu stara, derutna i prilično nesimpatična kućerina – op. aut.). I sada je došlo do situacije povuci-potegni. Kad je potpredsjednik SIV-a D. Stavrev pokušao objasniti Jovanki da državne vlasti mogu i na neki drugi način, ako ona neće milom, odnosno da bi „Savezno izvršno veće… bilo prinuđeno da, u skladu sa zakonom, zahteva njeno prinudno iseljenje“, Jovanka je, kako piše u izvještaju, odgovorila: „Pa to je onda sila; nije pravedno da se to prema meni primeni!“ Pritom je još dodala: „Ja se bojim tog privremenog rešenja, jer jedno se reče, a drugo se posle radi. Menjaju se rukovodeći kadrovi, a sa tim treba svaki put moliti nove kadrove, što je velika muka.“ U jednom kasnijem razgovoru s potpredsjednikom SIV-a Stavrevom – kad je već bila „izmještena“ u zgradu u Bulevaru Oktobarske revolucije 75, Jovanka je, kako se navodi u dokumentima Službe, „podrugljivim tonom upitala Stavreva da li je ‘sada sretniji’ zbog toga što ju je pod ‘pritiskom’ isterao iz Užičke 15 i smestio u ‘ovu provaliju’…“ U Informaciji SSUP-a od 8. siječnja 1987., pak, „kaže se da Jovanka konstantno (dakle, otad pa sve do 1987. – op. aut.) iznosi da je prilikom njenog preseljenja primenjena sila, da je izbačena kao sirotinja i najveća beda, a da joj je osnovni cilj bio samo da izvuče živu glavu“. Jovanka se također žalila „da je ‘bez ličnih sredstava izbačena iz kuće u kojoj je provela 35 godina“ i da je zbog toga bila bosa i sa pocepanom odećom, pa čak i da je gladovala“, dok „sadašnji smeštaj u Bulevaru Oktobarske revolucije 75 ocenjuje kao svojevrsnu prevaru i iznosi da je tu smeštena samo da bi je policija lakše kontrolisala“. A da ju je policija kontrolirala, uključujući i telefonsko i svako drugo prisluškivanje, to stoji. No, Jovanka je i za te mjere svojih „državnih neprijatelja“ našla adekvatne izgovore ili protuodgovore. O tome u dokumentu piše: „U komentarima sa drugim licima Jovanka Broz navodi da sama održava zgradu u kojoj stanuje. Da bi bila ubedljivija u tim tvrdnjama, ona prilikom poseta prijatelja i poznanika smišljeno oslobađa pomoćno osoblje kako bi ostavila utisak da sama sve radi i potvrdila svoje priče…

___________________

Unatoč Titovu protivljenju Jovanka je uzela krune vladara Malija. Na sjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, od 23. svibnja 1980., tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Lazar Koliševski izjavio je da Služba „raspolaže sa obimnim materijalima o ponašanju i delovanju Jovanke Broz i da joj – kako se izrazio – „treba otvoreno reći da ćemo, ako i dalje ovako nastavi, biti prisiljeni da je stavimo pred partijsku komisiju, odnosno da iznesemo pred lice naroda sve što je radila, i to ne samo u poslednje vreme“. Koliševski je tom prigodom napomenuo: „Ako bi se pokupilo sve što je Jovanka Broz radila, moglo bi se optužiti čak i nas što nismo preduzeli mere protiv nje da spasavamo druga Tita.“ Još kritičniji prema Jovanki, Koliševski je bio na sjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka od 5. ožujka 1983., kad je „rekao da je Jovanka Broz bila nezajažljiva kada je u pitanju zlato i druge dragocenosti“. Pritom je Koliševski – kako piše u izvještaju – „naveo slučaj kada je sa Predsednikom Republike bio u poseti Maliju (u prvoj polovici 1961. – op. aut.) i kada je Modibo Keita – u prisustvu Predsednika Republike, njega, Veljka Mićunovića, Lea Matesa i Dobrice Ćosića – onako simbolično rekao Jovanki Broz: ‘Evo stavljam Vam na raspolaganje sve bogatstvo – sve ove krune čisova.’ To je stavio na sto i poklonio joj. Koliševski navodi dalje da je tom prilikom Predsednik Republike rekao da se zahvali na poklonu i da to ne prihvati, na što je Jovanka Broz rekla: ‘Zašto ne’ i pri tome je ‘pokupila sve te krune, sve to bogatstvo Malija’. Dodaje da je Predsedniku Republike to bilo jako neprijatno i da je prilikom otvaranja muzeja rekao: ‘Sve ovo zlato koje sam dobio treba da ostane u muzeju’.“

SESTRA NADA
______________

Jovanka Broz je svakodnevno u kontaktu sa sestrom Nadom (profesorom iz Beograda, zaposlenom kao građansko lice na službi u JNA), koja joj daje apsolutnu podršku u svim njenim zahtevima. U razgovorima su vrlo obazrive i sve značajnije razgovore vode u dvorištu zgrade u kojoj stanuje Jovanka Broz. Treba napomenuti da Jovanka Broz često upozorava svoje sagovornike da su joj prostorije ozvučene i da se njeni razgovori i kontakti prate i kontrolišu.“ Kako je Jovanka bila vrlo uporna u svojim zahtjevima da ju se što prije makne iz „provalije“ u koju su je smjestili (Bulevar Oktobarske revolucije 75), vlast joj se smilovala i ponudila joj još pet alternativnih „reprezentativnih kuća“ – pa da odabere onu koja joj najviše odgovara. Navedene su i adrese svih tih objekata: Lackovićeva 10, Andre Nikolića 23, Užička 40, Botićeva 8 i Užička 24. „Međutim“ – piše u dokumentu – „Jovanka Broz nije prihvatila ni jednu od ponuđenih kuća, obrazlažući to različitim razlozima.“

GRADNJA NOVE KUĆE
______________

Predsjedništvo SFRJ je, „na sastanku održanom 30. ožujka 1983., odlučilo da se kao trajno rešenje za smeštaj Jovanke Broz izgradi stambena zgrada u Užičkoj 21, veličine 267,46 m2. Prethodno je, 24. aprila 1983. godine, član Predsedništva SFRJ Mika Špiljak posetio Jovanku Broz i sa njom razgovarao o mogućnosti izgradnje ovog objekta… Jovanka Broz se tom prilikom saglasila sa lokacijom i idejnim projektom objekta.“ Dotična je kuća – kako piše u materijalu Predsjedništva SFRJ – „i pored svih odugovlačenja od strane Jovanke Broz, konačno završena i pripremljena za useljenje u aprilu 1986. godine; tada je i odluka o dodeli te kuće na trajno korišćenje dostavljena Jovanki Broz, sa obaveštenjem da može da se useli i da joj stoji na raspoloženju odgovarajuća služba za pomoć pri useljenju“. Ta je storija epilog napokon doživjela u studenome 1986. I to kakav epilog! „Prema informaciji Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove od 17. novembra 1986. godine, Jovanka Broz iznosi da je ta kuća neodgovarajuća (‘staklena vitrina’) i kategorički tvrdi da se u nju neće useliti dok se njen slučaj potpuno ne reši.“ Nešto kasnije, u razgovoru sa sekretarom Predsjedništva CK SKJ Radišom Gačićem, Jovanka je taj svoj postupak objasnila riječima „da je kuća izložena pogledu ulice kao stakleni kavez za životinju“, a da pritom i „odudara od ambijenta u Užičkoj ulici da bi joj mesto pre bilo u planini kao vikendica“. Osim toga, ona, Jovanka, „ne veruje da je kuća koštala 10 milijardi starih dinara, jer da tamo nema ništa luksuzno“. U sudskom sporu o materijalnoj ostavštini Josipa Broza Tita Jovanku je zastupao poznati beogradski odvjetnik Fila Filota (a poslije njegove smrti Toma Fila i Vesna Vojvodić). Tijekom jednoga razgovora „sa organom bezbednosti za vreme lečenja na VMA“, Fila Filota je izjavio da je „i od Indire Gandi dobio pismo“, i to takvo pismo koje je „shvatio kao preteće, jer u njemu ona zahteva da Jovanka Broz ovaj spor mora dobiti“.

Izvor: www.google.com
_______________________

Posaljite nam Vase komentare na E-mail: 

mladjan.kundacina@yahoo.com





 

______________
______________
_____________


Nekoliko sati nakon što je papa Benedikt XVI objavio da se povlači sa mesta poglavara Rimokatoličke crkve grom je udario u kupolu katedrale Svetog Petra u Vatikanu.

POGLEDAJTE SLIKU:

http://news.yahoo.com/photos/flash-lighting-seen-over-st-peters-basilica-during-photo-002810573.html

Britanski list "Dejli mejl" ističe da je ova vest iznenadila ceo svet i da niko nije očekivao da bi nekadašnji kardinal Racinger, mogao u ponedeljak da objavi odlazak sa čela Svete stolice. Iako je papa izjavio da se povlači zbog svoje slabosti, na internetu je već krenulo sa spekulacijama da je u pitanju neki zlokobniji razlog njegove odluke. Papa Benedikt je juče objavio da će se sa mesta poglavara povući 28. II  i da to radi jer je poslednjih meseci uvideo da je slab i da je za obavljanje ovog posla potrebna snaga duha i tela, koju on više nema. Benedikt, koji je u 78. godini postao najstariji papa u poslednjih 300 godina, dodao je da je bio potpuno svestan odluke koju je doneo. On je na mesto poglavara izabran 19. IV  2005. godine, nakon smrti Pape Jovana Pavla Drugog. Svetski zvaničnici i verski lideri izrazili su juče duboko poštovanje i razumevanje za odluku pape Benedikta XVI da se povuče. Vatikan je najavio da će novi papa biti izabran pre Uskrsa, do 31. III 
________________
________________
  _____________
___________


Osam godina papa Benedikt XVI bio je najmoćniji čovek Katoličke crkve. Taj period obeležile su neke pozitivne stvari, ali i kontroverze. Papa Benedikt XVI u istoriju će svakako ući i po brojnim dobrim delima, ali i istorijskim odlukama koje su odjeknule širom sveta. Upravo je on 2010. godine posetio Maltu, gde se sastao sa žrtvama sveštenika pedofila i, što je još važnije, izvinio se za zločine koji su se godinama događali u Katoličkoj crkvi. Žrtvama je obećao da će Crkva učiniti sve što može kako bi kaznila sveštenike zlostavljače i zaštitila mlade. Izrazio je "sramotu i žaljenje zbog bola koji su pretrpele žrtve i njihova porodica". Nakon toga se pomolio s njima tokom susreta u ambasadi Vatikana u Rabatu na Malti. To je prvi susret Benedikta XVI sa žrtvama od izbijanja skandala koji od početka je te godine potresao Vatikan. Ipak, brojne žrtve širom sveta i dalje optužuju Benedikta XVI da je, zajedno s crkvenim vrhom, učestvovao u zataškavanjima zlostavljanja, dok je bio nadbiskup u Nemačkoj. Benedikt XVI je nastavio tradiciju svog prethodnika Ivana Pavla II te tokom svog osmogodišnjeg pontifikata posetio je brojne zemlje sveta. Ipak, nije u svakoj dočekan s prevelikim odobravanjem. Prilikom poseta Barceloni LGBT zajednica organizovala je masovno ljubljenje osoba homoseksualne orijentacije u kojemu je učestvovalo više od 200 homoseksualnih parova. Na dan kada se slavi svetkovina Gospe od Gvadalupe, 12.12.2012. papa je održao svoje obećanje i objavio svoj prvi tvit. "Dragi prijatelj, zadovoljan sam što na ovaj način, preko Tvitera, s vama mogu stupiti u kontakt. Hvala vam na vašim velikodušnim reakcijama. Blagoslivljam vas sve od srca", napisao je tada papa. Nije samo po tom potezu papa pokušao da dokaže da je u toku s modernim vremenima. Benedikt XVI je 2011. godine blagoslovio 12 astronauta koji kruže oko Zemlje. Bio je to prvi razgovor jednog pape sa članovima posade Međunarodne svemirske stanice. Ipak, ono što je svakako ponajviše obeležilo njegov gotovo osmogodišnji pontifikat bilo je izbijanje seksualnog skandala u Katoličkoj crkvi. Čak i pre njegovog imenovanja nekoliko skandala sa zlostavljanjem maloletnika pojavilo se u SAD i Irskoj, ali 2010. godine u javnost su procurili dokazi o seksualnom zlostavljanju u crkvama širom Evrope, a posebno u Austriji, Belgiji, Holandiji, Norveškoj i Nemačkoj. U jednom od skandala se spominjalo i ime pape. Pojavile su se tvrdnje da je, dok je još bio nadbiskup u Minhenu, jedan biskup i poznati zlostavljač dece smenjen u tajnosti, ali da su mu i dalje dopušteni kontakti s mladim vernicima i obavljanje pojedinih pastoralnih dužnosti. Nekoliko javnih gafova pape, većinom na samom početku pontifikata, izazvali su zgražanje javnosti. Još 2006. godine zgrozio je muslimanski svet izjavom da je Muhamed iza sebe ostavio samo "zlo i nehumanost". Naljutio je i domoroce u Latinskoj Americi tvrdnjama da kolonizacija njihovog kontinenta nije uključivala "nametanje stranih kultura", a Jevreje je naljutio pozivom da se "izbave iz tame". Najveća afera s kojom će se dovoditi u vezu ime pape Benedikta XVI je svakako afera Vatiliks. Podsetimo, bivši sobar Benedikta XVI Paolo Gabrijele je prošle godine osuđen zbog krađe poverljivih dokumenata o navodnoj korupciji u Svetoj stolici. Gabrijele je osuđen na zatvorsku kaznu, ali je papa odlučio da ga pomiluje.
____________
_____________

Papa Benedikt XVI, nekadašnji kardinal Jozef Racinger, je rekao da snaga u njemu poslednjih meseci jenjava do te mere da mora priznati svoju nesposobnost da na odgovarajući način ispunjava dužnosti koje su mu poverene. Papa je dugo razmišljao o povlačenju.  Najizgledniji naslednik mu je kardinal Piter Kodvo Apija Turkson (64) iz Gane. Ukoliko on zaista bude izabran za papu, prvi put u istoriji na tom mestu naći će se crnac. Odmah nakon šokantne vesti počelo je da se spekuliše o tome ko bi mogao da nasledi Benedikta XVI. Ističu se pet kandidata i to kardinale Marka Oleta iz Kanade, Leonarda Sandrija iz Argentine, Đanfranka Ravasija iz Italije, Franciska Arinzea iz Nigerije, a kao favorita izdvajaju Pitera Turksona iz Gane. On je trenutno predsednik Papskog saveta za pravdu i mir. Turksonu u prilog idu njegove godine jer kandidat ne sme da bude stariji od 80 godina, a nagađa se i da bi Crkva ovog puta mogla da se odluči za malo mlađeg papu. Kardinal iz Gane takođe je favorit i na listama kladionica, koje poslednjih godinu dana objavljuju kvote za naslednika pape Benedikta XVI 
__________________
__________________